Problem i potrebe oboljelih još uvijek nisu dovoljno snažno prepoznati, a bavljenje njima se, uglavnom kreće u rasponu od ruganja do sažalijevanja , a onda i do potpunog ignoriranja, što je uz krajnju ravnodušnost i stalnu borbu sa stigmatizacijom, za bolesnika, zapravo i najgora varijanta.
„Vrapčići“ i tu stvari pokušavaju mijenjati, zalažući se za reintegraciju oboljelih, te uravnotežen sustav bolničkih i izvabolničkih usluga.Kada je riječ o zakonodavstvu, biti duševni bolesnik u Hrvatskoj, još uvijek uglavnom znači biti kontinuirano obespravljen, nesposoban za bilo kakvu društvenu i radnu interakciju, što nikako ne odgovara stvarnom stanju stvari.
