U prethodna tri poglavlja govorili smo o ovisnostima koje društvo relativno lako prepoznaje. Psihoaktivne tvari imaju svoju kemiju, društvene mreže i video igre svoje ekrane, a kockanje svoj novac i svoje dugove. Sve tri skupine imaju nešto zajedničko – postoji jasan „krivac” na kojeg možemo pokazati prstom.

No postoji i četvrta skupina, možda najbrojnija i sigurno najskrivenija. To su neadekvatni obrasci u ponašanju – aktivnosti koje su same po sebi potpuno normalne, često korisne, a ponekad čak i društveno hvaljene, ali koje kod određenih ljudi počinju funkcionirati po istim pravilima kao i svaka druga ovisnost. Nitko ih ne naziva bolešću. Naprotiv, mnoge od njih nazivamo vrlinama.

U četvrtoj temi govorili smo o tome kako prepoznati neadekvatne obrasce kod sebe i kod drugih, te smo naglasili da u podlozi svake ovisnosti leži pokušaj rješavanja unutarnje boli na pogrešan način. Sada se vraćamo na te obrasce iz drugog kuta – ne kao na uvod u ovisnost, već kao na ovisnost samu po sebi. Jer rad, hrana, kupovina, tjelovježba pa i ljubav mogu postati droga jednako kao i bilo koja tvar.

Kada obično ponašanje postaje ovisnost?

Ovo je ključno pitanje ovog poglavlja, jer razlika između zdrave navike i ovisnosti nije u samoj aktivnosti, već u odnosu koji prema njoj imamo. Svi radimo, svi jedemo, svi kupujemo. Granica se ne prelazi kada nešto radimo često, nego kada izgubimo slobodu da to prestanemo raditi.

Stručnjaci koriste nekoliko kriterija koji vrijede za sve ovisnosti, bez obzira radi li se o heroinu ili o poslu:

Gubitak kontrole: Osoba se opetovano zaklinje da će stati ili smanjiti, ali to ne uspijeva. Obećanja dana samome sebi redovito se krše, baš kao što smo opisali u četvrtoj temi.

Tolerancija: Za isti učinak potrebno je sve više – više sati rada, više hrane, više kupnje, više treninga. Ono što je nekada bilo dovoljno, više ne zadovoljava.

Apstinencijska kriza: Kada se aktivnost prekine, javljaju se nemir, razdražljivost, tjeskoba ili osjećaj praznine. Osoba se doslovno ne zna smjestiti u vlastitoj koži.

Zaokupljenost: Aktivnost zauzima sve više mentalnog prostora. Osoba o njoj razmišlja i onda kada je ne obavlja, planira sljedeću priliku i vrti je u glavi.

Nastavak unatoč posljedicama: Ovo je najvažniji kriterij od svih. Ponašanje se nastavlja iako osoba jasno vidi da joj razara zdravlje, brak, odnose ili financije.

Ako aktivnost zadovoljava ove kriterije, potpuno je nevažno je li riječ o kokainu ili o poslu. Mozak ne razlikuje izvor. Mehanizam je isti, a posljedice su jednako stvarne.

Ovisnost o radu (radoholizam)

Vjerojatno jedina ovisnost za koju ćete na poslu dobiti pohvalu, a možda i povišicu. Društvo radoholizam ne doživljava kao bolest, već kao dokaz predanosti i uspješnosti. Upravo ta društvena nagrada čini ga izuzetno opasnim – ovisnik godinama ne dobiva nikakav signal da nešto nije u redu.

Radoholizam nije isto što i naporan rad. Osoba koja naporno radi može se odmoriti i uživati u slobodnom vremenu. Radoholičar to ne može. U tišini, na odmoru ili u slobodnu nedjelju javlja mu se nelagoda, krivnja i osjećaj bezvrijednosti, pa bježi natrag u posao. Posao mu nije cilj, nego štaka i sredstvo bijega od vlastitih misli, emocija i odnosa koje ne zna ili ne želi rješavati.

Posljedice su itekako stvarne: kronični stres i izgaranje (burnout), srčani problemi, nesanica, anksioznost i depresija. Uz to, radoholizam gotovo uvijek uništava obitelj – djeca odrastaju s roditeljem kojeg fizički nema, a partner godinama živi sam u dvoje. Tragedija je u tome što radoholičar iskreno vjeruje da sve to radi za obitelj.

Ovisnost o hrani i emocionalno jedenje

Hrana je poseban slučaj jer je nužna za život. Od alkohola se može apstinirati, od hrane ne može. Zbog toga je ova ovisnost jedna od najtežih za liječenje – ovisnik se sa svojim „sredstvom” mora susresti nekoliko puta dnevno.

Problem nastaje kada hrana prestane služiti za utaživanje gladi, a počne služiti za utaživanje emocija. Jedemo kada smo tužni, usamljeni, ljuti, pod stresom ili nam je dosadno. Visoko prerađena hrana bogata šećerom i mastima djeluje na dopaminski sustav vrlo slično kao i lake droge, pa mozak brzo uči da je to najbrži i najdostupniji način da si popravi raspoloženje.

Nakon toga slijedi ono što ovaj obrazac čini posebno okrutnim – sram i krivnja. Osoba se osjeća loše zbog prejedanja, a taj loš osjećaj postaje novi okidač za sljedeće prejedanje. Krug se zatvara. Rezultat su pretilost, dijabetes, kardiovaskularne bolesti, ali i teški poremećaji hranjenja koji zahtijevaju ozbiljno stručno liječenje.

Ovisnost o kupovini

„Retail therapy” ili kupovina kao terapija fraza je koju izgovaramo sa smiješkom, ne shvaćajući da precizno opisuje ovisničko ponašanje – korištenje aktivnosti za regulaciju emocija.

Mehanizam je poznat: dopamin se ne otpušta u trenutku posjedovanja, nego u trenutku kupnje i iščekivanja. Zato zadovoljstvo nestaje gotovo odmah nakon što paket stigne, a kupljena stvar često ostane neotvorena. Osoba ne kupuje predmet, nego osjećaj.

Internetska trgovina i kupnja jednim klikom uklonile su svaku prepreku koja nas je nekada zaustavljala – nema odlaska u dućan, nema gotovine u ruci, nema prodavača koji nas gleda. Rate, kartice i „kupi sada, plati kasnije” čine trošak nestvarnim, baš kao i kod online kockanja. Posljedice su dugovi, skrivanje računa od partnera, laži o cijenama i stan pun stvari koje nikome ne trebaju.

Ovisnost o pornografiji

Tema o kojoj se najmanje govori, a koja je zbog interneta postala masovna pojava, osobito među mladima. Za razliku od svih ranijih generacija, danas je neograničen sadržaj dostupan besplatno, anonimno i u svakom trenutku.

Problem nije moralne, nego neurološke prirode. Mozak je evolucijski nepripremljen na neograničenu novost. Stalna dostupnost novih sadržaja dovodi do brzog razvoja tolerancije, pa je za isti učinak potreban sve ekstremniji materijal. Posljedica je otupljivanje dopaminskog sustava, gubitak interesa za stvarne partnere, iskrivljena očekivanja od intimnosti i odnosa, te kod mladih sve češći problemi u stvarnim vezama. Uz to dolaze sram, tajnovitost i izolacija, koji dodatno hrane cijeli krug.

Emocionalna ovisnost i suovisnost

Možda najsuptilniji obrazac od svih, jer se savršeno skriva iza onoga što nazivamo ljubavlju i brigom.

Emocionalna ovisnost o osobi: Kada vlastita vrijednost, smirenost i identitet u potpunosti ovise o drugoj osobi i njezinoj pažnji. Osoba ne može podnijeti samoću, ulazi iz veze u vezu bez pauze, pristaje na ponižavanje i ostaje u odnosima koji joj očito štete, jer joj je strah od napuštanja veći od boli koju trpi. Mehanizam je isti kao kod kockanja – nepredvidiva nagrada. Partner koji je naizmjence topao pa hladan stvara jaču vezanost nego onaj koji je dosljedno dobar.

Suovisnost (kodependencija): Obrazac koji smo spomenuli u petoj temi, kada članovi obitelji nesvjesno postanu suučesnici ovisnika. Suovisna osoba gradi cijeli svoj identitet oko spašavanja drugoga. Pokriva njegove pogreške, plaća njegove dugove, laže umjesto njega i preuzima njegove odgovornosti. Njoj je potreban netko koga treba spašavati jednako kao što je ovisniku potrebna doza. Zato suovisnost nije samo posljedica tuđe ovisnosti, već zasebna ovisnost o potrebi da budemo potrebni.

Ovisnost o vježbanju i izgledu

Još jedan obrazac koji društvo redovito nagrađuje pohvalama. Tjelovježba je jedan od najzdravijih alata koje imamo i u sljedećoj temi govorit ćemo o njoj kao o lijeku. No i ona može prijeći granicu.

Znak da je granica prijeđena nije broj treninga, nego odnos prema njima. Kada osoba trenira i s ozljedom, kada propušteni trening izaziva paniku i krivnju, kada zbog treninga otkazuje sve druge obveze i druženja, riječ je o ovisnosti. Iza toga se najčešće ne krije briga za zdravlje, nego opsesivna kontrola tijela, izgleda i težine, a nerijetko i poremećaj prehrane. Tijelo pritom trpi – kronične ozljede, hormonalni poremećaji i iscrpljenost.

Ovisnost o adrenalinu, drami i perfekcionizmu

Skupina obrazaca koje gotovo nikada ne povezujemo s ovisnošću, a koji funkcioniraju po istim pravilima.

Ovisnost o adrenalinu i riziku: Potreba za sve većim rizikom kako bi se osjetila „živost” – vožnja u alkoholiziranom stanju, brza vožnja, opasni sportovi bez pripreme, rizične financijske odluke. Osoba se u svakodnevnom, mirnom životu osjeća mrtvo, pa traži sve jače udarce.

Ovisnost o drami i sukobu: Osoba koja nesvjesno stvara krize, svađe i napetost jer joj je mir neugodan. Ako je odrasla u kaosu, mozak je kaos naučio prepoznavati kao normalno stanje, a tišinu doživljava kao prijetnju.

Perfekcionizam i potreba za kontrolom: Naizgled vrlina, zapravo često obrazac kroz koji osoba pokušava zaslužiti vlastitu vrijednost. Nikada nije dovoljno dobro, odgoda i strah od pogreške postaju kočnica, a iza svega stoji uvjerenje da vrijedimo samo onoliko koliko postignemo.

Zašto su ovi obrasci najteži za prepoznati?

Postoje tri razloga zbog kojih se ovi obrasci najduže skrivaju, a nerijetko nikada ni ne budu prepoznati.

Društveno su prihvaćeni, a često i hvaljeni: Nitko vam neće reći da previše radite, previše trenirate ili da ste previše brižni prema drugima. Dobit ćete pohvalu. Alkoholičara okolina prepoznaje, radoholičara promovira.

Ne postoji jasna tvar: Nema boce, nema tablete, nema uplatnice iz kladionice. Nema dokaza koji bi netko mogao pronaći, pa i sama osoba lakše vjeruje da problema nema.

Apstinencija često nije moguća: Od heroina se može apstinirati u potpunosti. Od hrane, rada, novca, tijela i ljudi ne može. Zato cilj kod ovih obrazaca nije prestanak, nego uspostava zdravog odnosa – što je puno teži i zahtjevniji zadatak, jer se granica mora povlačiti svakoga dana iznova.

Zbog svega toga vrijedi ponoviti pitanje koje smo postavili u četvrtoj temi: umjesto „Zašto ovisnost?” treba pitati „Zašto bol?”. Ni jedan od ovih obrazaca ne nastaje bez razloga. Iza radoholizma, prejedanja, kupovine ili spašavanja drugih gotovo uvijek stoji nešto s čime se osoba ne zna ili ne usuđuje suočiti – praznina, strah, trauma, usamljenost ili osjećaj da nije dovoljna.

Zaključak

Ovim poglavljem zaključujemo pregled vrsta ovisnosti. Prošli smo put od tvari koje kemijski mijenjaju mozak, preko ekrana koji su ušli u svaki kutak života i kockanja koje živi od nade, sve do obrazaca koje uopće ne nazivamo ovisnošću.

Ako postoji jedna poruka koju vrijedi ponijeti iz sve četiri teme, onda je to ova: ovisnost nije definirana sredstvom, nego odnosom. Nije važno o čemu se radi – važno je koristite li nešto zato što to želite ili zato što bez toga ne možete funkcionirati. Droga, telefon, oklada, posao, hrana ili druga osoba samo su različiti odgovori na isto pitanje: kako pobjeći od onoga što boli.

I upravo zato rješenje nikada nije samo u uklanjanju sredstva. Čovjek koji prestane piti, a ne nauči se nositi sa životom, vrlo često jednostavno zamijeni bocu poslom, hranom, kladionicom ili novom vezom. To zovemo zamjenskom ovisnošću i to je jedan od najčešćih razloga zbog kojih oporavak ne uspije.

Rješenje je u izgradnji života u kojem bijeg više nije potreban. O tome govorimo u sljedećem poglavlju – kako je bolje spriječiti nego liječiti i kako se grade zdrave navike koje neadekvatne obrasce ne uklanjaju silom, nego ih zamjenjuju nečim boljim.

AUTOR: D.Š.
OVAJ ČLANAK DIO JE PROJEKTA “SVEOBUHVATNI PRISTUP PREVENCIJI OVISNIČKIH PONAŠANAJ” KOJI JE FINANCIRAN SREDSTVIMA MINISTARSTVA ZNANOSTI, OBRAZOVANJA I MLADIH.

ČLANAK IZNOSI OSOBNE STAVOVI AUTORA I MINISTARSTVO ZNANOSTI, OBRAZOVANJA I MLADIH NE MOŽE SE SMATRATI ODOGOVRNIM ZA IZNEŠENO