Ponedjeljak. Jutro je. Voda u umivaoniku je hladna. Držim dlanove pod mlazom dok mi ne utrnu, pa je bacim na lice – dvaput, triput. U ogledalu stoji čovjek kojeg poznajem dovoljno dobro da mu ne vjerujem. Zeznio je i druge i mene dovoljno puta da sam oprezan. Jedan od nas dvojice osjeća golemu krivnju zbog toga. „Idemo dalje”, kažem mu. On kaže isto meni. Nijedan od nas ne zna hoće li to danas biti istina, ali taj dogovor sklopimo svako jutro.
Na komodi iza mene leži klupko kabela – punjač, stare slušalice i nešto treće čemu sam zaboravio ime. Svako jutro obećam da ću ga raspetljati. Uzmem jedan kraj, provučem ga jednom, dvaput; čvor se zategne umjesto da popusti. Ostavim ga za sutra. Dok razmišljam, kava na stolu se hladi.
U pekari miriše topli kruh, a zvonce iznad vrata zazvoni svaki put kad netko uđe. Prodavačica, koju znam iz viđenja, usputno me pozdravi. Pita me kako sam. Kažem da sam dobro. To uglavnom svima govorim. Dok mi slaže kruh u papirnatu vrećicu, sjetim se jednog pogleda kojeg dobro pamtim. Vidio sam ga na mnogim licima, često na licima vrlo bliskih ljudi, ali i slučajnih prolaznika. Tako su me gledali nekih prošlih jutara, nakon nekoliko neprospavanih noći zaredom – iscrpljenog, ispijenog i blijedog. Bolesnog. Bio je to pogled čuđenja, ponekad čak i gađenja: nešto se stisne oko usana, a oči mi na trenutak, pobjegnu prema podu.
Danas takvih pogleda nema. Bez obzira na to, i dalje često gledam ljude i osjećam sram. Kao da kroz mene vide moju prošlost. Ali ne jutros. U ovom sam trenutku samo čovjek koji se nedavno probudio i kupuje kruh. Nasmijemo se jedno drugome i tako se pozdravimo. Vrećica mi grije dlan dok izlazim, a na pamet mi padne još nešto: kako osmijeh kao pozdrav znači malo, a ipak znači sve.
Obveze i odgovornosti od kojih sam nekad bježao sada su tu, dio su mog štita i drže me na površini. Dok se krećem, dok nešto radim, čvorovi u meni miruju. Najviše se bojim tišine – trenutka kad sve obavim i sjednem. Tišina ima svoj zvuk: hladnjak koji zuji, sat koji otkucava malo preglasno. Tada se sve upali odjednom. Prvo se pojavi nemir. Onda strah. Nakon toga borba i vrtlog.
Poslijepodne me prijatelj pozove na koš. Idem, iako bih radije ostao doma. Idem jer znam da je druga opcija puno gora – nemir. Ponekad mi je to jedini motiv da „idem dalje”. Lopta tupo odzvanja igralištem. I tako, igramo, zbijamo šale, a ja se smijem „na pravim mjestima”. Katkad glumim osjećaje jer me je sram što u takvim trenutcima osjećam prazninu. Kad je teško izustiti riječ, kad su knedle u grlu prevelike, tada se možda i najglasnije smijem. Danas šut ide obojici. Dobro se zabavljamo. Nisam sam, a kao da jesam. Zabavljam se, a kao da odrađujem još jednu dužnost. To stanje ide svuda sa mnom i opominje me na posljedice svega što sam nekad živio.
Na putu kući, u mobitelu, prođem pokraj nekoliko imena koja više ne zovem. Palac mi nad nekima zastane sekundu predugo. To su imena, meni jako dragih ljudi, s kojima se danas više ne čujem. Nismo se posvađali; samo smo utihnuli. Znam i zašto. Bilo je godina kad mi je ispred svih njih bila jedna jedina stvar – i to nije bio nitko od njih. Žao mi je zbog toga. Zaključam ekran i gurnem mobitel u džep.
Kud god idem, sa mnom ide i moj pokojni otac. Često ga spominjem. Bio mi je najbolji prijatelj i imao je razumijevanja. To sam poslije rijetko pronalazio kod ljudi. Otišao je, meni, prerano. Nešto se tada zauvijek promijenilo. Dio mene je nestao, ostalo je prazno mjesto koje se ničim ne popunjava. Prošlo je dvanaest godina otkako ga nema, a sjetim ga se gotovo svaki dan.
Fali mi.
Danas sam i sam otac. Imam kćer i sina. Kad dođu k meni, stan je odjednom i glasan i topao i savršen: šuze razbacane po hodniku, mrvice po stolu, dva glasa koja se uvijek natječu koji će biti glasniji. Oboje su mali kaos. I baš takvi i trebaju biti. Gledam ih kako se smiju za stolom. Nadam se da zbog mojih propusta neće morati raspetljavati nepotrebne čvorove, kao što ja raspetljavam svoje. Dat ću sve od sebe da se to ne dogodi. Danas su dobro. Zdravi su. Veseli su. To je neprocjenjivo.
Navečer obično zove majka, uvijek otprilike u isto vrijeme, pa znam da je ona i prije nego što pogledam ekran. Prvi put kad sam joj rekao istinu, dugo je šutjela, a onda je neko vrijeme poricala. Teško je prihvatila da imam problem. Na kraju me je, bez previše priče, podigla s dna – iako nije morala – više puta nego što zaslužujem, najbolje što je znala. Ne priča puno ni sada. Pita jesam li jeo. Kažem da jesam. Onda dvije sekunde tišine.. U tom pitanju i u toj tišini toliko je toga neizrečenog i zarobljenog. Žao mi je što sav svoj strah i brigu mora skrivati iza kratkog pitanja koje postavlja gotovo svaki dan. Razumijem ju.
Ponekad se sjetim jedne hladne noći, prije nekoliko zima, kad svjetlo u sobi nisam gasio do jutra. Svejedno, ono je postajalo sve slabije i slabije. Te noći nisam sklopio oka. Neću je previše opisivati; iza mene je i neka ostane ondje. To jutro nisam dočekao sam – dočekao sam ga jer sam, umjesto da zatvorim jedna vrata, otvorio druga i zatražio pomoć.
Iza tih vrata bili su ljudi kojih se većinom i ne sjetimo kad brojimo zaslužne: liječnici i terapeuti, ali i gospođa koja je brisala pod, pa je cijeli hodnik mirisao na sredstvo za čišćenje, i čovjek koji je u kuhinji zveckao loncima kuhajući ručak za nas koje nikad neće upoznati. Sati koje su ti ljudi uložili u moj oporavak u posljednjih deset godina ne mogu se izbrojiti. Sati u kojima su sa mnom, čvor po čvor, raspetljavali ono što sam ja godinama samo zatezao. Često mi padnu na pamet. Nekima sam zaboravio imena, neki su i sada dio mog života. Svima njima – hvala.
Dugo sam mislio da život treba držati u šakama: svaki ishod, svaki osjećaj, svaki sljedeći korak. Ali život je kao ona jutarnja voda: što jače stisneš šaku, brže ti iscuri kroz prste. Najgore dođe nenajavljeno, ali tako dođe i najbolje – i gotovo nikad ne sliči nacrtu koji smo crtali. Da mi je netko prije deset godina pokazao ovo jutro – hladnu vodu, miran stan, dosadan raspored – ne bih mu vjerovao. A evo me.
Navečer, prije spavanja, opet prođem pokraj onog klupka kabela. Uzmem ga, više iz navike nego iz nade. Pronađem kraj, provučem ga – i jedan čvor, onaj vanjski, popusti. Samo jedan. Ostatak je i dalje tu. Ali klupko je za taj jedan čvor lakše.
Odem do prozora i naslonim čelo na hladno staklo. Nebo je vedro, rijetko za ovo doba godine. U nekoliko prozora preko puta još gori svjetlo. Negdje gore, iznad svih, iste su one zvijezde pod kojima svaki susjed, svaki stranac tiho nosi svoje zamršeno klupko. Čudno je kako lako otupimo na sve to – na nebo, mora, šume, na duše koje su tu, s nama i oko nas. Otupimo na ljubav..
A ona je danas bila posvuda. U kavi koju nisam stigao popiti. U osmijehu gospođe u pekari. U prijatelju koji me je pozvao na koš, iako je mogao pozvati bilo koga. U majčinu pitanju jesam li danas klopao. U uspomenama na prelijepe trenutke djetinjstva koje sam proveo s tatom. U klincima. Dugo je nisam osjećao dok se događala i žao mi je zbog toga. Ali ona stiže tek sada, sa zakašnjenjem – kao svjetlo zvijezda koje često gledam noću.
U tamnom staklu, preko neba, vidim vlastiti odraz. Isti onaj čovjek iz jutarnjeg ogledala. Onaj koji sam bio prije svega ovoga i dalje je tu – ja sam on, samo s nekoliko ožiljaka i modrica. Krivnja i sram i večeras su uz mene. Prihvatio sam ih kao mile sestrice koje smiju ostati dok ne dođe vrijeme da me napuste. Nisu više moja patnja; samo me opominju. Taj kojeg gledam u odrazu i ja i dalje smo na fer distanci. I dalje mu ne vjerujem u potpunosti. Ali zajedno smo napravili nešto dobro. Raspetljali smo jedan mali čvorić i priveli još jedan dan kraju.
Sutra će opet biti i jutro, i buđenje, i hladna voda. Ne očekujem previše, ali ni premalo. Kad se sve zbroji i oduzme, život je lijep – ne lak, ali lijep.
Idemo dalje.
Dejan Šakić
OVAJ ČLANAK DIO JE PROJEKTA “SVEOBUHVATNI PRISTUP PREVENCIJI OVISNIČKIH PONAŠANAJ” KOJI JE FINANCIRAN SREDSTVIMA MINISTARSTVA ZNANOSTI, OBRAZOVANJA I MLADIH.
ČLANAK IZNOSI OSOBNE STAVOVI AUTORA I MINISTARSTVO ZNANOSTI, OBRAZOVANJA I MLADIH NE MOŽE SE SMATRATI ODOGOVRNIM ZA IZNEŠENO
