Ovaj mjesec tema su okidači.

Prvi dio gledat će okidače kroz znanstveni pristup te što nam moderna znanstvena istraživanja nude kao objašnjenje za čimbenike koji su pospješujući faktor za inicijalni razvoj poremećaja ovisnosti. U drugom dijelu koncentrirat ću se na ono kroz što sam prošao. Taj dio govorit će o fazama aktivne ovisnosti, apstinenciji, relapsima i okidačima u cijelom procesu. On se odnosi na period u kojem je ovisnost kao bolest već prisutna.

Kod faktora koji su prisutni u inicijalnom nastanku poremećaja ovisnosti zanimljivo je da se većinom radi o pojavama na koje ne možemo svjesno utjecat i koji u nama postoje od rođenja ili se razviju nesvjesno tokom života.

Zamislimo dva novorođena djeteta. Već u ovoj fazi prisutne su brojne razlike koje jednom djetetu daju veće ili manje predispozicije za razvoj ovisnosti i one su u startu takve kakve jesu. Na prvi pogled oba živa bića su samo dvije bebe i oku su vrlo slične. Ono što ne možemo vidjet je njihova genetika, potencijalna mogućnost da je jedna beba neurodivergentna i sl. U najranijem razvoju djeteta veliku ulogu igraju i čimbenici okoline u kojem se to dijete razvija i na koje ono nema svjestan utjecaj.

Prema modernim znanstvenim istraživanjima genetika je jedan od najvećih faktora i stvara razliku od 40-60% kad određujemo potencijal za razvoj ovisnosti kod čovjeka kroz život od začeća. Ono u čemu se ta razlika pokazuje su sljedeći čimbenici:

– Varijacija genetike dopaminskih receptora: dopaminski receptori utječu na to kako osoba percipira “nagradu i ugodu” u svakodnevnim životnim situacijama te potencijalno prema toj razlici povećavaju sklonost ka ovisničkim ponašanjima (poremećaji prehrane, zlouporaba supstanci, sklonost kockanju, pornografiji i sl.)

– Čovjekov metabolizam: način na koji ljudski organizam procesuira supstance poput nikotina, alkohola i dr. U velikoj mjeri je povezan sa rizikom nastanka ovisnosti.

– Odgovor na stres: genetski faktori ordeđuju kako ljudski organizam reagira na stresne situacije koje se događaju tokom života. Genetska predispozicija da čovjek ima “loš odgovor na stres” povećava mogućnost korištenja substanci kako bi se kompenzirao odgovor na stres/traumu te kako bi stresne/traumatske situacije privremeno postale lakše. To vodi do razvoja neadekvatnih ovisničkih obrazaca u ponašanju i/ili korištenju intoksikanata u iste svrhe.

– Crte ličnosti: geni utječu na određene crte ličnosti koje vode lakšem razvoju ovisnosti, a primjer su viskoa impulzivnost, povećana sklonost prema ponašanjima koja dovode do ugode (reward-seeking drive) i sl.

-Ostalo: specifični genetski “clusteri” koji povećavaju šansu za nastanak ovisnosti – brojni su, pod povećalom su znanstvene zajednice i predmet su znanstvenih istraživanja

Uloga okoline (environment factors):

Kada definiramo živo biće onda kažemo da je jedinka spoj konkretnog organizma i okoline u kojem se taj organizam razvio. Tu dolazimo do ispreplitanja genetskih faktora, uloga okoline i načina života.

– Čimbenici poput lakog pristupa supstancama, vršnjačkog pritiska, traumatičnih životnih iskustava i društvenog okruženja isto tako značajno utječu na razvoj ovisnosti.

– Razvojna faza: utjecaj genetike može postati izraženiji kako pojedinac prelazi s eksperimentiranja na redovitu upotrebu supstanci i/ili sklonosti prema neadekvatnim obrascima u ponašanju, a to je posebno izraženo u adolescenciji i ranijoj odrasloj dobi

Većinu gore navedenih čimbenika možemo svrstati u skupinu faktora na koje ne utječemo, a koji su okidači za razvoj ovisnosti.

————————————————————————————————————————

Pojavio se poremećaj ovisnosti, primjetili smo to (samosvijest je izrazito bitna) i potražili smo pomoć. Kakvu ulogu okidači imaju nakon što se bolest pojavila ? Ovaj dio bit će pisan kroz gledište osobnog iskustva. U slučaju zlouporabe supstanci, nakon što sam postao svjestan da poremećaj postoji i da mi narušava kvalitetu života u svim životnim segmentima (zdravlje, odnosi s bliskim osobama, školovanje, stil života, posao, financije itd.) potražio sam stručnu pomoć. Ta točka je početak cijeloživotnog učenja. Dat ću par konkretnih primjera.

Kod apstiniranja, posebno u ranim fazama učenja i prilagodbe na život s poremećajem ovisnosti najveću ulogu igra okolina. U toj fazi motivacija za prestanak korištenja supstanci još nije internalizirana (intrinzična) i potrebno je promjeniti što je moguće više vanjskih faktora kako bi apstinencija postojala. Dobra praksa je nemati kod kuće stvari koje potiču ovisnička ponašanja. Ako je problem alkohol, apstinencija je puno lakša ako se iz kućanstva izbaci alkohol. Isto tako apstinencija je lakša, ako ne idete na “samo jedno piće” ili još bolje, ako uopće ne idete u kafe barove. Prekid kontakta s osobama s kojim su povezani neadekvatni obrazci u ponašanju je poželjan.

Ponavljam opet jer smatram to izrazito bitnim: Navedeni “alati” su posebno korisni u najranijim fazama nakon što saznate da imate poremećaj ovisnosti. “Jedno piće” je okidač za relaps ili ponovno uzimanje alkohola. Određeni ljudi i lokacije su okidač za ponovno uzimanje neke supstance. Apstinencija se puno lakše održava, ako nam ti okidači nisu “na dohvat ruke.”

U trenutku kad apstinencija postaje stabilna veću pažnju treba obratiti na interni dijalog sa samim sobom. (Samosvijest) Kod ovisnosti je specifično da i u procesu liječenja osoba koja ima poremećaj sama sebi (kao i drugima) govori mnoge laži kako bi se ovisnički obrazac nastavio. U jednom trenutku prolazak kraj kafića više ne predstavlja problem jer je apstinencija postala stabilna, želja za supstancom se smanjila, ali i dalje postoji određeni misaoni proces koji, ako se ne osvijesti, malo po malo vodi prema relapsu. Može ga se “uhvatiti” međutim potrebna je velika razina samosvijesti i brutalne iskrenosti sa samim sobom. I to je okidač koji je izrazito velika prepreka i onaj na kojem je potrebno raditi tokom cijelog života. Konkretno u mom primjeru, nakon dvije i pol godine apstinencije uzeo sam si određenu životnu situaciju kao “dovoljno tešku” za ponovno uzimanje amfetamina. Prije toga bio sam siguran da opasnosti za ponovnim uzimanjem nema. Ključne fraze su “dovoljno teška životna situacija” I “bio sam siguran”. Naravno da ne postoji dovoljno ili nedovoljno teška životna situacija. Tipičan primjer laži koja prolazi ispod radara i nakon koje dolazi do relapsa. Isto tako nije dobro biti “presiguran.” Bar ne na način gdje je ta sigurnost egoistična i gdje ju se počne uzimati “zdravo za gotovo”, što je bio slučaj kod mene. Ono što sam naučio je da ovisnost nije nešto što ispari s vremenom, da ovisničke laži prema samom sebi mogu bit najpodmukliji okidač i da treba uvijek tražiti nove načine za bit prisutan i dovoljo samosvjestan kako ne bi došlo do kompletnog relapsa. Isto tako naučio sam da nije dobro biti ni prestrog prema sebi jer amplificiranje emocija srama i grižnje savjesti su isto mehanizam gdje ovisnik dolazi u poziciju da mu je “dovoljno loše” i da zbog toga nema razloga započeti apstinenciju ispočetka. Nakon brojnih relapsa (kraćih i dužih), brojnih perioda apstinencije (kraćih i dužih) naučio sam puno toga o okidačima i da su oni koje ne vidimo i koji se sakriju duboko u našim misaonim procesima daleko najopasniji, ali isto tako da nisu nepobjedivi. Svaka apstinencija je škola, svaki relaps je škola i prestao sam si govoriti da krećem od nule. Početak borbe je bio davno, a sve ovo što sada radim je proces i pokušavam uživati u njemu i učiti od njega. To nije moguće bez stručne pomoći, samo-osvješćivanja i spoznaje da ovisnost ne nestaje. Ona mijenja oblike, načine na koje se manifestira, ali prisutna je u našim životima na ovaj ili onaj način. Isto tako i okidači.

Nada postoji, ljudi koji nam žele pomoći su oko nas, kvaliteta života se može značajno poboljšati. Neugodne emocije, stresori i okidači će uvijek biti tu. I to je dio života. A mi idemo dalje. Svaki put sa malo više znanja, volje, spoznaje i mudrosti da sljedeći okidač uočimo na vrijeme, a apstinencija da potraje duže od zadnje i da njena kvaliteta bude bolja od prošle.

Sljedeći mjesec pričamo o razlici psihološke i fizičke ovisnosti te kako se, kada i zašto manifestiraju.