U prethodnom poglavlju razgovarali smo o psihoaktivnim supstancama – tvarima koje izvana ulaze u naše tijelo i kemijski mijenjaju rad mozga. No, što kada za isti taj kemijski disbalans nije potrebna nikakva tableta, čaša ili cigareta? Što kada je dovoljan samo pametni telefon u ruci ili kontroler za igraću konzolu?

Bihevioralne ovisnosti, odnosno ovisnosti o ponašanjima, dugo su bile u sjeni „pravih” ovisnosti. Smatralo se da samo kemikalija može stvoriti ovisnost. Danas znamo da to nije točno. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) je 2018. godine službeno prepoznala poremećaj igranja igara (Gaming Disorder) kao mentalnu bolest, a sve je više stručnjaka koji upozoravaju na razornost ovisnosti o društvenim mrežama, posebice kod djece i adolescenata.

Razlog zašto su ove ovisnosti toliko opasne leži u činjenici da su društveno potpuno prihvatljive. Nitko vas neće osuđivati ako po cijeli dan „skrolate” Instagram ili igrate igrice. Štoviše, to je norma. A upravo to ih čini nevidljivim neprijateljima koji nam tiho otimaju vrijeme, fokus, mentalno zdravlje i odnose s ljudima koji nas vole.

Zašto ponašanje može biti jednako adiktivno kao i droga?

Mozak ne razlikuje izvor zadovoljstva. Bilo da uživate u kokainu, kockanju ili dobijete „lajk” na novu sliku – aktivira se isti dopaminski sustav, takozvani „centar za nagrađivanje” u mozgu. Dopamin se oslobađa, mozak pamti taj osjećaj i traži ga ponovno.

Razlika između čokolade i ovisničke aktivnosti je u intenzitetu i nepredvidivosti nagrade. Društvene mreže i video igre dizajnirani su prema istom principu kao i kockarski automati u kasinima – principu varijabilnog rasporeda potkrepljenja. To znači da nikada ne znate kada će doći nagrada (lajk, komentar, zlatna oprema u igri, pobjeda), pa mozak ostaje u stanju trajne pripravnosti i napetosti, neprestano očekujući „dobitak”. Upravo ta nepredvidivost stvara najjaču ovisnost koju neuroznanost poznaje.

Ovisnost o društvenim mrežama

Instagram, TikTok, Facebook, Snapchat, X (bivši Twitter), YouTube – platforme koje su nam ušle u svaki kutak života. Statistike pokazuju da prosječan korisnik provede preko 2,5 sata dnevno na društvenim mrežama, a kod adolescenata ta brojka često prelazi 5, 6 pa i više sati. Pomnožite to s godinom dana, pa s desetljećem, i shvatit ćete koliko se godina života doslovno „proklikta” kroz tuđe živote.

Važno je razumjeti jedno: društvene mreže nisu slučajno tako privlačne. Najveće tehnološke kompanije svijeta zapošljavaju neuroznanstvenike, psihologe i bihevioralne stručnjake čiji je jedini posao učiniti aplikacije što adiktivnijima. Vaša pažnja je njihov proizvod koji prodaju oglašivačima. Što duže ostanete u aplikaciji, oni više zarađuju.

Mehanizmi koji stvaraju ovisnost o društvenim mrežama:

• Beskonačno skrolanje: Sadržaj nikada ne završava. Mozak nema „prirodnu stanicu” na kojoj bi rekao – „dosta je”. Uvijek postoji još jedan video, još jedna slika, još jedna informacija, kao da svaki novi skrol može donijeti nešto bolje od prethodnog.
• Lajkovi i validacija: Svaka notifikacija, svaki lajk i komentar predstavlja malu dozu dopamina. Naša samovrijednost počinje ovisiti o brojkama na ekranu. Ako objava ne dobije očekivani broj reakcija, javljaju se osjećaji odbačenosti, tjeskobe i nedostatnosti.
• Algoritmi prilagođeni vama: Algoritmi su naučili što vas zadržava na ekranu – i upravo to vam serviraju. Ako reagirate na ljutiti sadržaj, dobivat ćete još takvog. Ako reagirate na vijesti o ratu, dobivat ćete još takvih. Ako reagirate na sadržaj koji potiče nesigurnost u vlastito tijelo, dobivat ćete još takvog.
• FOMO (Fear of Missing Out): Strah od propuštanja. Stalna potreba da provjerite što su drugi objavili, gdje su bili, što jedu, s kim se druže. Taj strah nas drži „uvijek povezanima”, a paradoksalno – nikada nismo bili usamljeniji.
• Usporedba s drugima: Vidite najbolji posloženi izlog tuđih života i uspoređujete ga sa svojim cijelim životom – uključujući i loše dane. Rezultat je pad samopouzdanja, depresija i osjećaj da ste manje vrijedni od drugih.

Posljedice su itekako stvarne i mjerljive:

• Drastičan porast anksioznosti i depresije, posebice kod tinejdžerica.
• Poremećaji spavanja zbog plave svjetlosti i mentalne prenadraženosti pred spavanje.
• Smanjenje sposobnosti dubokog fokusa i koncentracije – mozak postaje naviknut na konstantnu stimulaciju i kratke „udarce” dopamina, pa mu obične, dugotrajne aktivnosti (čitanje knjige, učenje, razgovor) postaju nepodnošljivo dosadne.
• Iskrivljena slika o sebi i svijetu – svijet kakav vidite na mreži ne postoji.
• Erozija stvarnih, živih odnosa s ljudima u našoj fizičkoj blizini.

Ovisnost o video igrama

Video igre same po sebi nisu zlo. One mogu biti zabava, opuštanje, način druženja s prijateljima i čak alat za razvijanje određenih vještina poput strateškog razmišljanja, refleksa ili rješavanja problema. Problem nastaje kada igranje preuzme kontrolu nad životom umjesto da bude dio njega.

Poremećaj igranja igara prema definiciji WHO-a uključuje obrazac ponašanja u kojem osoba gubi kontrolu nad igranjem, daje prioritet igri pred drugim životnim interesima i svakodnevnim aktivnostima, te nastavlja igrati unatoč negativnim posljedicama – školskim neuspjesima, gubitku posla, propasti odnosa, narušenom zdravlju.

Zašto su moderne igre toliko adiktivne?

• Dizajn za maksimalno zadržavanje: Igre su građene tako da nikada ne budete potpuno zadovoljni – uvijek postoji sljedeći level, sljedeći predmet koji treba prikupiti, sljedeća misija. Cilj se neprestano pomiče.
• Loot boxes i mikrotransakcije: Mnoge igre koriste mehaniku koja je doslovno identična kockanju – plaćate stvarni novac za nasumičnu šansu da dobijete vrijedan virtualan predmet. Mnoge zemlje već razmatraju zakonsku regulaciju ovih praksi kao oblika kockanja namijenjenog djeci.
• Online socijalna komponenta: U igrama poput Fortnitea, League of Legends, Counter-Strikea ili World of Warcrafta igrate s prijateljima ili strancima iz cijelog svijeta. Pripadnost timu, klanu ili gildi stvara osjećaj zajedništva koji je teško napustiti – ako prestanete igrati, „izdate” ekipu.
• Bijeg od stvarnosti: U igri možete biti junak, ratnik, vladar carstva, najbolji nogometaš svijeta. U igri ste uspješni, vaš trud se mjeri i nagrađuje, pravila su jasna. U stvarnom životu, gdje uspjeh dolazi sporo i neizvjesno, sve to je puno teže postići. Mnogi ovisnici o igrama zapravo bježe od stvarnosti koja im se čini preteškom, dosadnom ili bolnom.
• Stalne nagrade i progresija: Nivoi, postignuća, novi predmeti, otključavanje sadržaja – svaki taj događaj je mali dopaminski okidač. Mozak postaje uvjetovan da očekuje stalne nagrade, pa stvarni život koji ne nudi nivoe i postignuća svakih nekoliko minuta postaje nepodnošljivo „prazan”.

Znakovi koje treba prepoznati:

• Igranje po 8, 10 ili više sati dnevno, često uz zanemarivanje obroka, sna i higijene.
• Razdražljivost, ljutnja ili tjeskoba kada se igra prekine ili nije moguće igrati.
• Lažiranje vremena provedenog u igrama pred roditeljima, partnerima ili prijateljima.
• Gubitak interesa za hobije, sport, druženje s prijateljima uživo.
• Pad školskog uspjeha ili učinkovitosti na poslu.
• Fizičke posljedice: bolovi u zglobovima i kralježnici, problemi s vidom, debljanje ili gubitak težine, kronični umor.

Posebna briga: djeca i adolescenti

Mozak djeteta i adolescenta razvija se sve do otprilike 25. godine života. Prefrontalni korteks – dio mozga zadužen za samokontrolu, donošenje odluka i procjenu posljedica – posljednji je koji sazrijeva. To znači da su djeca i mladi biološki poprilično ranjiviji na razvoj ovisničkih obrazaca od odraslih.

Davanje pametnog telefona djetetu od 8 ili 10 godina, bez ikakvih ograničenja i nadzora, danas je nažalost pravilo a ne iznimka. Time roditelji nesvjesno predaju dijete u ruke algoritamskih sustava koji su dizajnirani da maksimiziraju vrijeme provedeno u aplikaciji – po cijenu mentalnog zdravlja, sna, samopouzdanja i razvoja socijalnih vještina.

Sve je više istraživanja koja povezuju rano i nekontrolirano izlaganje društvenim mrežama s epidemijom mentalnih problema kod mladih – porastom samoozljeđivanja, depresije, anksioznosti i čak suicidalnih misli, posebno kod djevojčica. Ovo nije pretjerivanje, to su brojke iz najozbiljnijih istraživanja zadnjih desetak godina.

Zaključak

Ovisnost o društvenim mrežama i video igrama nije „moderni izgovor” niti pretjerivanje zabrinutih roditelja. To je stvarna, klinički prepoznata bolest s mjerljivim posljedicama na mozak, mentalno zdravlje i kvalitetu života.

Najopasniji aspekt ovih ovisnosti je njihova nevidljivost. Alkoholičara prepoznajemo po dahu, ovisnika o heroinu po ponašanju i izgledu. No osobu koja je ovisna o telefonu ili igrama vidimo svaki dan – u autobusu, u kafiću, za stolom u restoranu, u vlastitom domu. Vidimo je, ali ne prepoznajemo bolest jer „svi to rade”.

Rješenje nije bacanje telefona u rijeku ni potpuno odbacivanje tehnologije. Tehnologija je alat – kao i nož, može poslužiti za pripremu obroka ili za nanošenje štete. Ključ je u svjesnom korištenju: postavljanje granica, uključivanje vremenskih ograničenja na aplikacije, izbjegavanje telefona prvih sat vremena nakon buđenja i zadnjih sat vremena prije spavanja, dosljedno odvajanje vremena za stvarne susrete s ljudima, kretanje, prirodu, hobije i tišinu.

U sljedećem poglavlju nastavljamo s trećim dijelom – kockanjem. Bolešću koja je možda najstarija od svih bihevioralnih ovisnosti, ali koja u digitalnom dobu poprima posve nove, opasnije oblike.

AUTOR: D.Š.

OVAJ ČLANAK DIO JE PROJEKTA “SVEOBUHVATNI PRISTUP PREVENCIJI OVISNIČKIH PONAŠANAJ” KOJI JE FINANCIRAN SREDSTVIMA MINISTARSTVA ZNANOSTI, OBRAZOVANJA I MLADIH.

ČLANAK IZNOSI OSOBNE STAVOVI AUTORA I MINISTARSTVO ZNANOSTI, OBRAZOVANJA I MLADIH NE MOŽE SE SMATRATI ODOGOVRNIM ZA IZNEŠENO