Pojava globalne epidemije izaziva strah i neizvjesnost te značajno mijenja život pojedinca i cjelokupne zajednice, što dodatno izaziva stres i prijetnju mentalnom zdravlju. Prirodna reakcija u stanju stresa usmjerava se na umanjivanje intenziteta stresa različitim strategijama i ponašanjima, od kojih su neka vrlo učinkovita, a druga vrlo nepovoljna za mentalno zdravlje pojedinca. U situacijama poput trenutne prirodno je činiti sve što je u našoj moći kako bismo zadržali vlastito zdravlje netaknutim. Možda nam djeluje kao da sve vlastite resurse trebamo usmjeriti isključivo na borbu protiv virusa, stvarnu ili zamišljenu. Međutim, važno je imati na umu kako ne smijemo zanemariti osobni rast i razvoj, ostvarivanje punog osobnog potencijala i njegovanje vlastitog mentalnog zdravlja.
Ponekad nam se može činiti kako ne možemo istovremeno brinuti i o tjelesnom zdravlju (izbjegavanje zaraze, pridržavanje mjera Stožera) i o mentalnom zdravlju (primjerice, njegovanje optimističnog pogleda na situaciju). Međutim, to nije točno! Katastrofiziranje, bjesomučno provjeravanje vijesti i vjerovanje u bezizlaznost situacije neće nas zaštiti od zaraze te učiniti odgovornim građanima. Iako je nužno pridržavati se preporuka, ostati kod kuće te izbjegavati socijalne kontakte, nije dobro vjerovati kako epidemija korona virusa predstavlja „kaznu“ ili „kraj“ ili kako će se način života kojeg poznajemo u potpunosti promijeniti. U krajnjem slučaju, ovakva vjerovanja su nedokaziva i nisu temeljena na znanstvenim principima, koja su, kao što možemo vidjeti iz trenutne situacije s epidemijom, jedino vjerodostojno mjerilo ičega. Što se onda može učiniti?
Prije svega, potrebno je racionalno promišljati o mogućnosti zaraze. Zatim, važno je osvijestiti kako su ponašanja koja služe zaštiti od virusa odvojena od ponašanja koja služe zaštiti i održavanju mentalnog zdravlja. Također, navedena ponašanja nisu međusobno isključiva, što znači da pridavanjem važnosti vlastitom subjektivnom stanju i raspoloženju ne povećavamo mogućnost zaraze. Ne trebamo osjećati krivnju što nastojimo uživati u životu na primjeren način i pridržavajući se mjera Stožera, unatoč tome što vani vlada epidemija.
Koliko ste puta tijekom života pomislili: „Cvjetnjak mi je zarastao kao džungla; kad bih barem imao/la nekoliko slobodnih dana da ga mogu urediti.“
Koliko ste puta tijekom života pomislili: „Da mi je barem tjedan dana bez ikakvih obaveza, da mogu u miru pospremiti kuću.“
Koliko ste puta tijekom života pomislili: „Kad bih barem imao/la dva slobodna tjedna, da u miru dovršim sve radove u dvorištu.“
Koliko ste puta tijekom života pomislili: „Čini mi se da propuštam odrastanje svog djeteta, kad bih barem imao/la nekoliko slobodnih dana da mu se mogu u potpunosti posvetiti.“
Koliko ste puta tijekom života pomislili: „Kad bih barem imao/la dva slobodna tjedna kako bih mogao/la dovršiti sve obveze, zadatke i projekte koje odgađam već mjesecima.“
Koliko ste puta tijekom života pomislili: „Kad bih barem imao/la mjesec dana slobodno da mi se bolna kralježnica konačno oporavi od stare ozljede.“
Konačno, koliko ste puta tijekom života pomislili: „Kad bih barem imao mjesec dana slobodno bez ikakvih obveza, da sam zatvoren u kući i da se fizički i psihički dobro odmorim.“
Sigurno ste barem jednom u životu pomislili jednu od navedenih rečenica. Je li vam barem jednom prošlo kroz glavu kako vam se želja možda ostvarila?Gledajmo na trenutnu situaciju kao na jedinstvenu i neponovljivu priliku da uzmemo predah, usporimo i osvrnemo se oko sebe. Protumačimo trenutnu situaciju kao priliku za tjelesni i mentalni odmor od ranog buđenja, posla, napornih obveza, ljudi, briga, ugleda. Iskoristimo trenutnu situaciju za rast i razvoj vlastitih poencijala – trenirajmo optimizam, strpljenje, suosjećanje, jednostavnost i spontanost. Odmarajmo, prihvaćajmo trenutno stanje i ne forsirajmo. Ako „mjesec dana zatvoren u kući bez prijatelja“ preoblikujemo u „mjesec dana mira, odmora i neograničenog vremena za sebe“, život se odmah doima nešto lakšim i ljepšim.
